ecobih.com

Uskoro novi blogovi... nakon odmora na Jadranu!!!

2009-08-07T23:07:00.000-07:00

Dragi moji sljedbenici, od septembra ću poćeti novu seriju blogova na temu odnosa čovjeka
prema prirodi - flori i fauni a naročito odnosu čovjeka prema čovjeku... danas i ovdje na planeti Zemlji.
Zahvaljujem se svima Vama koji pratite moj proskribovani blog, i nadam se da će Vam se
dopasti ono o čemu ću pisati.
Moje životno iskustvo, godine starosti i profesija kojom se bavim: sanitarno- zdravstveno
i ekološko inžinjerstvo kao sinteza životnog iskustva; ljubav prema književnosti, pisanju i
poeziji daju poseban pristup i viđenje... jednog malog čovjeka iz jedne male zemlje, za koju
su mnogi saznali nakon što je u njoj počinjen strahovit genocid .... "čovjeka" nad čovjekom.
Dakle, iako sam iz te male zemlje, Bosne i Hercegovine, dobar glas se (uvijek) daleko čuje.
O ukusima ne vrijedi raspravljati.... ili: za dobrim konjem prašina se diže...!
Dakle, uskoro i.... uživajte... dragi moji sljedbenici i prijatelji.

Spring & summer

2009-04-04T06:09:00.000-07:00

Niko ne zna zašto snijeg, kada voda poprimi kristalične oblike na temperaturama ispod nula C stepeni dobije bijelu boju, u kojoj su smještene sve ostale boje duginog spektra.
A sve je tako kristalno jasno: i sama duga se u tom ledu i snijegu zgusne, i sve boje zagrle jedna drugu toliko jako dok ne pobijele.
Svijet, u kojem su i ljudi sami i u ljudima samim najviše vode tek u proljeće i ljeto oslobađa ponovo sve te boje sadržane u sunčevom i duginom spektru. I vodi koja u sebi nosi tajnu vječnosti, pročišćavanja, oživljavanja i podmlađivanja. Jer voda zna da pada, da se diže, da leti po prostranstvima nebeskim pogonjena sunčevom toplinom u vidu (opet) bijelih oblaka.
Ona je ta koja nakon kiše otapa minerale u zemlji, noseći ih kroz biljna stabla i stabla drveća sve do listova u kojima se kao u retorti, u sunčevoj sjetlosno toplinskoj laboratoriji uvijek i iznova nakon zime, kada i voda odmara i spava, generiše Život.
Tek kada se voda i minerali spoje, nastaje ona opojno-mirisno-šarena simfonija cvijeća, negdje na livadama ili u šumama. Obasjana svjetlom Sunca.

Friday, 13 !

2009-02-12T09:48:00.000-08:00

Prošlo je prilično mnogo vremena otkad sam napisao svoj posljednji blog.
Jedini razlog zašto sam gotovo mjesec i pol odmarao prste i tastaturu od pisanja bio je taj, da sam pri pokušaju da ga otvorim naletio na upozorenje o neprimjerenom sadržaju, koji je uvrijedio neke od mojih "vjernih" čitalaca i... bio sam razočaran.
Kako može, kako hoće i kako bi trebalo da piše bilo tko na ovoj planeti a da se ne nađe netko, kome se ne dopadne jedna rečenica, ili samo riječ...dovoljna da vas taj anonimus markira i jer to može, još usput i diskvalificira, svrsta u neku drugu klasu ili vrstu ljudi, sa kojima treba biti na oprezu, jer...
U međuvremenu sam, ipak, postigao mnogo sa grupom koju sam jednostavno nazvao "Alagići".
Nisam ni slutio da ću u vrlo kratkom vremenu okupiti toliko, uglavnom mladih, pametnih, lijepih (!) informatički pismenih ljudi koji nose isto prezime kao i ja.
Moj prvobitni san je bio okupiti stotinu takvih - Alagića - ali već krajem januara bilo nas je više od 150, ustvari oko 200, uključujući sve one koji se nisu odazvali na poziv. Bilo je pomalo smiješno i još više suludo kada smo probili državne i nacionalne granice, a ujedno i religijske i rasne granice; kada sam u grupu uključio i stanovnike nama geografski daleke Afrike - Nigerije sa prezimenom Alaga. Američka oba kontinenta, Evropa, Azija, Australija - svuda Alagici/Alagići!
U početku, bez nekog plana, sada već uz mogućnost primjene modernih naučnih metoda analize DNK (DNA) uz određenu financijsku pomoć, naša grupa može dati i dobiti odgovore na mnoga pitanja o kojima nitko od nas nije ni slutio da su mogući.
Iz tih razloga molim sve moje dobronamjerne čitaoce da mi daju prijedloge gdje, kada, kako i koliko bi koštale takve analize? Postoji li netko zainteresiran da to financira i pomogne da se ova zamisao realizira i ostvari na sveopće zadovoljstvo svih učesnika u budućem projektu?
Iako je februar, uskoro i petak, 13, veoma se nadam da ću do kraja godine okupiti još više od 200 Alagića, i da će ova ideja oko analize DNK biti realizirana. A tko misli da je i ovo isprazna priča, samo neka dobro pogleda gornju fotografiju. Jer svaka slika govori sama za sebe; ova je, nadam se, početak zamišljenog projekta kojeg samo zlonamjerni mogu proglasiti neprimjerenim.
A takve, rođene u odijelu i sa mašnom/kravatom možemo pobijati samo čistom naukom.

Mir i Dobro, svim ljudima na Zemlji

2008-12-26T08:00:00.001-08:00

Moj posljednji blog u 2008. godini sam odlučio pisati polako, detaljno, tako da moje pisanje svako ko ga pročita može razumjeti.
Moji čitaoci moraju imati na umu da živim u jednoj maloj zemlji, toliko maloj, da kada kliknem sa mišem na Google mapu ex Yugoslavije, redovno piše: Croatia ili Serbia, ili -Montenegro.
Tek kada veoma jako povećam zoom na mapi, piše: Bosnia & Herzegovina, jezik više nije hrvatski niti srpski, ili eventualno slovenski ili makedonski. Bosanski jezik mješavina je nabrojanih jezika naroda koji su živjeli nekada, i ostavili tragove u genima nas koji živimo danas i ovdje na prostorima BiH. Taj jezik ima primjese i arapskog, turskog i perzijskog, ali i njemačkog i francuskog i engleskog, pa čak i latinskog mrtvog i italijanskog živog jezika.
Da bi živjeli u miru sa susjedima, svoje originalno pismo "bosančicu" najsličnije hrvatskoj glagoljici, ali i srpsko- bugarsko - makedonskoj ćirilici stanovnici BiH su morali zaboraviti i potisnuti u franjevačke samostane, kao i arebicu, arapsko-tursko pismo nakon aneksije, ili bolje rečeno okupacije od strane Austro - Ugarske države...Tako je preko noći, jedan od najpismenijih naroda u Evropi, na osnovu uredbe postao i proglašen - nepismenim.
Postoji jedan grad, zidine jako stare Između Bihaća i Cazina: Ostrožac, i drugi uzvodno na Uni, zvan Ostrovica. Za Ostrožac kažu da je stariji nekoliko stoljeća prije rođenja Isusovog, u svome amblemu ima mjesec i šestokraku zvijezdu; gradilo ga je pleme Ostrogota u vrijeme velike seobe naroda. A samo nekoliko kilometara dalje preko puta također iznad Une nasuprot Miostrahu nalazio se Obrovac, grad kojeg je sagradilo pleme Obra vjerovatno kao i onaj u Dalmaciji; nasuprot ova dva i u vidu trokuta - treće taćke na karti nalazio se grad Dubrovnik, na Grmeču iznad Grmuše. Negdje između, u Loh0vskim brdima na Gradini, iznad puta što vodi ka Lapcu moj prijatelj Slavko Popović će tražeći izgubljeno blago pronaći kovnicu bakarnog novca i glineni ćup sa perzijskim dobro očuvanim novcem također starijim više od dvije hiljade godina.
I ja ću kao dječak od desetak godina pronaći u našem vrtu na mjestu gdje je prilikom bombardovanja talijansko- njemačkog aerodroma Ceravci od strane američkih i engleskih aviona bakreni novčić, ne znam koliko star, na kojem piše: Dalmat et Alban...
I ne bih možda ovako premotavao film istorije moga kraja da se na Facebooku nisu pojavile dvije nove fašistoidne grupe: "Nož, žica, Srebrenica" i "Smrt Hrvatima, Muslimanima i Albancima"....

Ljudi su čudna stvorenja, reći će misteriozna Kleopatra, u svom obraćanju meni također na Facebooku. Ljudi su veoma krhka i osjetljiva stvorenja, reći će moja profesorica biologije i genetike na Medicinskom fakultetu u Sarajevu.
Ljudski je mozak akromegalija, nepotrebno velik i razvijen, najrazvijeniji organ kod čovjeka i delfina u poznatom dijelu Svemira.. i ....svo zlo što ga ima na planeti Zemlji i u Svemiru dolazi iz njega, ljudskog mozga, reći će profesorica medicinske hemije Meliha Lekić, sa istog fakulteta.

I mogao bih nabrajati još umnih i pametnih ljudi i toga što su rekli i čemu su me naučili...ali ukratko, ovaj dan, posljednji u ovoj 2008. godini nosi nove obaveze i poslove koje moram obaviti.
Kao i one posljednje ratne godine u ovoj maloj zemlji, ponovo su se susreli Bajram, Božići, Nove godine...svi praznici ... i zato u ovom posljednjem blogu, svim miroljubivim i dobronamjernim ljudima na Zemlji želim Mir i Dobro.
A za one druge sorte i lude naučenjake imamo Vremena, sve dok Sunce ne postane Veliki Crveni Patuljak.

Budi i Ti lastavice...

2008-12-23T18:01:00.000-08:00

Bilo je to nekako dan ispred posljednjih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini.
Rano izjutra krenuo sam na put: odredište: Hutovo Blato kod Čapljine.

Postoji još jedno mjesto, ustvari velika močvarna livada pokraj Sanskog Mosta, preko koje lijeno poput site zmije puze vode rijeke Sane, nazvana jednostavno - Čaplje. Tu su ptice selice, osobito guske, rode i čaplje pronašle svoj raj na Zemlji. U svojim redovnim godišnjim putešestvijima od hladnog sjevera ka toplijem jugu. Na oba ova mjesta , kao nekada i na Uljevitim Barama kod Bihaća one zastanu, slete, ponekad danima čekajući povoljan vjetar koji će ih podići i nositi ka samo njima znanom odredištu.
Taj dan, kišovit i oblačan izjutra, kasnije će biti gotovo sunčan na odredištu. Ali sve je odisalo nekom teškom tišinom. U raju ptičijem što ga je čovjek rezervirao za ptice, nigdje na kilometre daleko - nijedne ptice. Tek nekoliko pony konjića i jedan smeđi, uz ogradu privezani jarac kod motela, koje bi svako od putnika namjernika gledao i ko ima kameru uslikao i napravio video.
Sažalim se na jarca i istresem pred njega par vrećica šećera za kafu koje su mi se zatekle u džepu.
Ljubomorni pony, okrenuvši se da nanišani, nekoliko puta je "potkovao" kopitima jarca koji je pokušao šećer polizati, gledajući me zahvalno krupnim smeđim očima, i bolno kmekećući na svaki udarac kopita.Kada se odmakao od hrpice šećera na zemlji taman koliko mu je dozvoljavalo uže, pony je pobjedonosno njiskajući polizao šećer i onda ponovio tretman kopitima gledajući me u oči, kao da pita: Jel' bilo dobro!?
Ni vožnja motornim velikim lađama nije me baš oduševila. Elise na motorima lađa trgale su i čupale iz korijena stabljike lopoča, na trasama usječenim između trstike i velikih lopočevih listova na vodi i žutih cvjetova, koje su nestašni turisti trgali u prolazu ...ali ptice...nigdje za lijeka.
A u Čapljini, na trgu i ulicama, također- nigdje ljudi, samo jedan lud tristaposto izvikuje neka meni nepoznata imena, diže ruke i glavu ka nebu smijući se kada spominje svoje kandidate i grozeći se u prijetnjama zvjerka okolo sebe da vidi da li ga iko gleda i sluša- upijajući se prolazniku u oči i urlajući za njim na biciklu.
I dok ispijam kafu "ispraćušu" tu na trgu u Čapljini, sjetim se električnih vozila i čamaca koji voze i razvoze turiste po svih 16 Plitvičkih jezera. I onog masnog dima iz motora na Hut-lađama što je padao po širokim listovima, cvjetovima lopoča trstici i muljevitoj, nepokretnoj vodi.
Nije svačije baviti se turizmom, održivim razvojem niti lizanjem šećera, moj jadni, svezani, mudri, stari jarče... jer taman kad dođeš do šećera, dođu oni jači, odriješeni, pokupe šećer, i još možeš fasovati degenek.
Tek mnogo kasnije, ovih dana pred Božić ustvari, saznaću da tu negdje u Čapljini živi jedno djevojče, rođeno u New Yorku one godine kada su ovakvi ludi bukači svima nama spremali krvavi ratni sukob.
I svaka njena riječ je poezija, ona živi disharmonično poetično u smjenama dana i noći i godišnjih doba...mirna, nemirna i uznemirena jer ne zna šta nam to svima donose nove noći i dani. Pod njenim golim kamenim nebom. Tamo gdje ispod ogromnih kamenih stećaka spavaju i opominju na prolaznost sve nas naši zajednički preci.
Nakon te "bihuzur" kafe, ustajemo i poput lasta krećemo ka hladnom sjeveru. Svaka 'tica svome jatu...al' nigdje 'tice u Hutovom Blatu.
Za utjehu, snimili nam film: Vratiće se rode... al' najljepše je ipak biti lepršava lastavica. Koja se uvijek i iznova vraća svome gnijezdu. Pa sve nešto mislim: lastavica je pjesnik-ptica.
I, da ne zaboravim, ovaj dan pred Badnje veče: svima koji moj blog čitate, sretan Božić i Nova Godina!

O otpadu, mudro slovo

2008-12-18T10:22:00.000-08:00

Ovaj video je trebao biti dio mog ljetošnjeg bloga o tome kako elektronički otpad putuje na afrički kontinent. Sve bi bilo u redu, da se ne radi o neispravnim uređajima čiji se dijelovi koji mogu gorjeti, ne spaljivaju na divljim deponijama. Korist je minimalna a štete ogromne u pogledu zagađivanja zraka, voda i zemljišta. Dugoročne prognoze o uticajima na zdravlje ljudi nisu nimalo optimistične, iz razloga što nastaju sasvim nove hemijske supstance nepoznatoga sastava i utjecaja na ljudsko zdravlje.
Dioxin je jedan od najopasnijih karcinogenih - genotoksičnih i mutagenih spojeva koji nastaju u ovakvim nekontrolisanim uvjetima spaljivanja. Budući da je smjesa materija koje ulaze u pirolitičku reakciju nepoznata, nepoznata je količina i način utjecaja novonastalih spojeva na zdravlje eksponiranih stanovnika. Kao ni vrijeme kada će se i kakvi i koji simptomi oboljenja prvi put očitovati, i ko će moći i znati postaviti dijagnozu ...i dati lijek!?!

Per aspera ad astra

2008-12-14T22:14:00.000-08:00

Earth - Zemlja

Evropa - EU

Bosna i Hercegovina

Bosna i Hercegovina kantoni (gore) i općine

Ovo malo crvene boje je teritorija općine Bihać u odnosu na njenu veličinu u BiH i Unsko Sanski kanton na gornjoj sličici. Granice općine Bihać se uglavnom poklapaju i sa državnom granicom, a tako i granice budućega Nacionalnog parka Una. Rijeka Una i njena plodna dolina prirodne su mu granice. Dolinu Bihaća Una napušta naglo skrenuvši u svoj kanjon star deset miliona godina. Kod Bosanskog Novog se spaja sa rijekom Sanom i nešto dalje sa Savom. Na tzv. suhoj međi ostaju teritorije općina Cazina, Velike Kladuše i Bužima. Već sam kanjon rijeke Une predstavlja izuzetnu geomorfološku tvorevinu i prirodni je nastavak toka rijeke Une prema rijeci Savi. Ustvari, Una kod Kralja u Bihaću se spaja sa vodama moćnoga izvora Klokota i pod pravim uglom počinje teći ka izlazu iz doline kod naselja Pokoj.
Blizina Nacionalnog parka Plitvička jezera trebala bi biti još jedna olašavajuća činjenica u budućem održivom razvoju Nacionalnog parka Una. Da li je i u stvarnosti tako, da li režim jednoga parka prirode u jednoj, može osporavati uspostavljanje održivog ekološkog režima života i rada u drugom, susjednom koji je uz to i u drugoj - našoj ili njihovoj državi, županiji, kantonu?

Održivi razvoj ne poznaje i ne priznaje nikakve administrativno povučene granice u glavama političara, na bilo kojem mjestu na planeti Zemlji. Stoga, stručnjaci za održivi razvoj čvrsto stoje na trnjem posutoj Zemlji, u kaležu i blatu do koljena a glava im, zbog dobrih želja i namjera svemu i svakom živom biću u Svemiru lebdi visoko među zvijezdama. Oni su ti koji znaju kako, ali nisu oni koji odlučuju: gdje, zašto, kada, koliko?
Per aspera ad astra. Jer, političari su trnje koje se hrani i buja na krvi ukradenih ideja koje su skloni pripisati sebi, i živjeti i dalje svoje uspješne živote, od sjednice do sjednice, i uglavnom prazne priče, dobro plaćene.
Oni se ne zavaravaju jer znaju da ne znaju. Da je održivo samo ono što oni odluče za vrijeme svog mandata.

Grom u koprive, i švraka u trnje

2008-12-10T20:00:00.000-08:00

Kraj je godine i vrijeme za svođenje računa. tako je i moj blog, uznapredovao, a i ja sa njime: konačno sam uspio ubaciti one ljetnje slike sa izleta Rotary vlakom sve doMartin Broda.
U međuvremenu, od tog mog prvog napisanog bloga na temu održivog razvoja i Nacionalnog parka Una, ubacivao sam i pomalo poezije, istraživao "bolju" prošlost i svoje korijene, bavio se problemom globalnog zagrijavanja planeta...
U nedjelju mi se kao prijatelj na facebooku javila izvjesna Kleopatra i dala mi sugestije šta bih trebao dalje i kako raditi. Uz izuzetno dobro obrađen moj psihološki profil, dok sam razmišljao ko me to tako dobro poznaje, mogao sam posmatrati evaluaciju virusno-malware-spyware programa od kojeg mi je monitor dobio zablješćujuće bijelu boju.

Ovo je prilika da se zahvalim kompletnoj ekipi koja je radila na mom "slučaju" od početka mog aktivnijeg djelovanja na InterNet-u.A to je bilo upravo u vrijeme hajke na pedofile u BiH i istovremene - da ili ne - podrške queer festivalu u Sarajevu. Lovci na tu opaku ljudsku sortu su vjerovatno i sada dobro plaćeni, ali sumnjam da takvih u našoj zemlji baš puno ima. Toliko.

"Uputi telegram mome ocu:
postoji tužna divota
Vaš sin ne spašava od smrti,
on, znate, spašava od - Života... Miroslav Antić

Iako ovo nije posljednji blog u ovoj godini, sada sigurno znam da u lokalnim okvirima jedna šačica "ljudi" sprema i budućem projektu Nacionalnog parka Una propast. Kao u dobra "partijska" vremena, "po zadatku" će jako bitne pozicije zauzeti izvjesni prevodilac sa italijanskog jezika, neke "večernje" ekonomistice, a direktor bi čak mogao biti iz ...pogađajte samo jednom... Sarajeva.

I, kao što lokalno komunalno preduzeće za odvoz otpada vodi politikolog, lokalno vodovodno preduzeće mašinski inžinjer, ne bih se začudio da i "Park" povede neki ili neka "vanserijski" političar/ka.
U okvirima lokalnog održivog razvoja, problem smeća i čistoće vode su neraskidivo povezani, čak, reklo bi se vjenčani: politikolog i dalje podiže smeće u okolna brda, smeće zagađuje ležišta voda, a mašinski inžinjer, jer se u to ne razumije, tvrdi da je voda zdravstveno ispravna za piće.
Pošto je vodi povećana gustoća i viskoznost, turbine u lokalnoj elektrani se bolje okreću, ali je struja sve skuplja, a naplata sve ažurnija. Računi svih javnih preduzeća pristižu nadzvučnom brzinom, prije njih sudske opomene da smo im nešto dužni, a zatim nanovo korigovani računi...
Fiat iusticia pereat mundus! Fiat panis, jer sve je manje hljeba i sve više igara!

ecobih.com: Slike iz Kulen Vakufa i Martin Broda,BiH

2008-12-07T05:53:00.000-08:00

Kulen Vakuf, BiH

Havala, Kulen Vakuf, BiH

Ostrovica, Kulen Vakuf BiH
ecobih.com: Slike iz Kulen Vakufa i Martin Broda,BiH

Darwin and Downe Bank: The Wardens' Tale

2008-12-07T05:25:00.001-08:00

Check out this SlideShare Presentation:

Darwin and Downe Bank: The Wardens' Tale

View SlideShare presentation or Upload your own. (tags: kent evolution)

EREGEX contributes to sustainable development

2008-12-07T05:13:00.001-08:00

Check out this SlideShare Presentation:

EREGEX contributes to sustainable development

View SlideShare presentation or Upload your own. (tags: monaco evidence")

Maglovito...negdje na kraju, u zatišju....

2008-12-06T08:10:00.000-08:00

Zvali smo je jednostavno - Mama. I, trebalo mi je dosta vremena da shvatim: da ona ustvari nije moja, nego majka moga oca, ili nana, ili - nena. I da sam, slušajući tetke i stričeve kako je zovu, i sam je tako zvao.
Avlija moga djetinjstva tamo na Baranima kod Kamenice bila je ogromna.
Odmah do kapije pored jednog od bunara bila je velika drvena pojata, prepuna mirisnog sijena košenog po okolnim livadama. U njoj su na svijet dolazili mladi jaganjci, gotovo svi bijeloga runa poneko crno-bijelo-smeđe, i vrlo rijetko potpuno crno. To se dešavalo nekako sa počecima proljeća, kada bi po bezbrojnim trnjacima i živicama izbila drimovica. Bio je to onaj isti prvi proljetnji cvijet, za kojeg sam kasnije pitao strica:
"A zašto visi-babu tako zoveš"?
"Zato, jer drima, vidiš da nikad ne podiže glavu"! Baš poput stare, od života umorne bake.
Ta naša stara kuća pranđida Alage imala je krov od bukove šindre, koja bi vremenom od gareži i dima što se dizao ispod kazana sa ognjišća i sam poprimio boju katrana. U donjem dijelu kuće od zidanog kamena bilo je "blago" : krave, konji, koze, ovce... Okolo kuće veliki voćnjak, i hrastovi stari stotinjak godina. Kukuruzana opletena od vrbovih grana, ispod nje su bile košnice sa pčelama, a do kaldrmisanog dvorišta bila je kolana, gdje bi se uvlačila zaprega, kola sa drvenim točkovima napravljenim od drvenih paoca i željeznog obruča kod seoskog kovača. drvenarija bi se pripremala kod tišljera a posao bi završavao kovač grijući kovanluke na uglju uz povlačenje ogromnog miha od kozijih koža.
Bila je tu i jedna rupčaga iskopana za gašenje kreča, potočić prepun žaba na koje su vrebale patke da ih žive progutaju, voda mu je bila uvijek mlaka i ja bih kupajući se pokupio poneku pijavicu iz mulja - krvopiju.
Pipi, moj najdraži pas, vezan je za moja najranija sjećanja. Uz njega sam naučio hodati, držeći se za njegovo žutodlako krzno. Bili smo toliko dobri prijatelji da bih se onako malen ljeti zavukao u njegov drveni kućerak i zaspao: on bi mi bio poput jastuka, a noge bi mi virile van...
Ali, nije Pipi volio samo mene: negdje usred zime, dojurio je pred vrata naše kuće, očajno cvileći i grebući po vratima, povremeno i lajući, glasnije nego ikad.
Moj otac, lovac, vraćajući se iz lova naišao je na ljude koji su pekli čuvenu bosansku šljivovicu rakiju. Kada su otrčali za Pipijem, našli su ga kako usred prtine od snijega pijan-prepijan spava, blaženo hrčući na nekih minus deset stepeni. Da nije bilo Pipija...
Tek kasnije, kada smo preselili bliže gradu, preselio je i Pipi sa nama. Bio je već star, i izgubivši smisao za humor, žestoko me ugrizao za nogu, toliko jeko da mi se na tom ožiljku i danas puno brže ljušti koža.
I moglo bi se još pisati i pisati...
Pipi se jednoga maglovitog jutra u kasnu jesen otrgnuo sa lanca, i otišao od nas i od mene, jer, mislio sam, da ga ja ipak najviše volim.
Našli su ga ukočenog i pokrivenog injem ispod jedne ogromne vrbe na obalama Une ribari, nasuprot Bakšaiša. Otišao je da umre, mirno, negdje na kraju svijeta, u zatišju...
A Mama? Rađala je sedamnaest puta, kako mi jednom reče. Desetoro djece je preživjelo, a sedam... Bilo je to vrijeme teških boleština, bijede i neimaštine. Kada se kupovalo "deset deka šekera kvocke; isto toliko kahve i jedna "Franck" Divka od cikorije pride. Kada ni kašika u kućama nije bilo dosta, nego se "kladalo", jedući naizmjenično po dvoje istom kašikom.
i, zato, nije čudno da joj je umrlo sedmero. Ali, njoj, Aliji, ostalo je ipak živih desetoro: osam sinova i dvije kćeri. Njihovoj i mojoj - Mami.

Kad studen zastudi i zima zazimi

2008-11-18T01:24:00.000-08:00

Dakle, godina je na izmaku, i dani, lišće na njenom stablu, gotovo su svi opali - prošli. Jučer je vrhove Plješivice pokrio prvi snijeg, a zbog vedre noći je u dolinu Une sišao i prvi mraz.
Do nove godine je ostalo još pedesetak dana, i do proljeća još stotinjak. Čigra naše planete Zemlje kruži oko Sunca već milijarde godina, iznutra užarena, a nama, opet zahvaljujući vodi što se u led zna pretvarati, i u ovo doba godine 2008. - hladna.
Moje bloganje započelo je u te vrele i nesnosno sparne dane u julu ove godine. Odlazio sam i na Jotanove otoke tih dana, pisao, ponekad i poeziju, odmah na laptopu, dok traju baterije.
I nije samo nama, i vodi je hladno, i ona se tihano najprije kao magla, lijepi za okna na kućama i šara nam čudesne kristalne poruke, cvjetajući bjelinom po staklima.
Što je više studeni, cvjetovi njeni su ljepši i veći, ne mirišu ali opijaju bjelinom u koju su sabrane sve boje Ovoga Svijeta.
Toplina je pobjegla za Suncem, tragom vjetrova, uragana i pijavica- očiju nebeskih; sasvim je izvjesno da će se vratiti s proljetnim cvijetovima kada provire ispod snijega. Ako snijega, onako bijelog i čistog, kao u doba djetinjstva i prvog sankanja i skijanja uopšte bude.
Stara je istina da je Novembar nekada bio deveti mjesec, Decembar deseti. April, prvi bio je dan za slavlje početka nove godine i ljetnog solisticija...ali u našim zavađenim slavenskim jezicima sve je na svom mjestu: Novembar je uistinu Studeni, u Decembru - Prosincu ako nemamo drva za ogrijev prosimo od komšija, u Januaru - Siječnju studen i mraz zaista sjeku, drveće puca od studeni...
Jedino čime se sada uistinu mogu toplo pohvaliti je to, da sam postao pisac na NET-u. Sada:u stilu Jamesa Bonda kažem: I am Writter, Internet Writter! (*A*) Hazim A

Petak, 14......Friday & freedom.

2008-11-14T12:54:00.000-08:00

Svakoga novoga mjeseca u godini dolaze nam računi.
Jednom u godini platimo porez na nekretnine i pokretnu imovinu u svom vlasništvu.
Ako posjedujemo auto, plaćamo parking, registraciju i trenje auto puta vlastitim gumama i emisiju CO 2 nakon plaćenog i kontroliranom reakcijom u SUS motoru spaljenog goriva.
Plaćamo odvoz smeća kojeg proizvedemo u domaćinstvu na izletu ili na radnom mjestu.
Plaćamo i vodu za piće iz vodovoda ali i odvođenje te iskorištene vode u......(?).....rijeku ili more.
Plaćamo i energiju što se oslobađa iz drveta, uglja ili rotiranja generatorskih kalemova u elektromagnetnom polju - ono nevidljivo jednosmjerno gibanje elektrona u bakarnim provodnicima, ili hoću - neću skakutanje elektrona naizmjenično, između dva atoma, nazvano naizmjenična struja i izraženo u hercima. (Hz)
Plaćamo i nevidljive elektromagnetne talase radija i televizije, kablovskih, satelitskih, i interneta.
Plaćamo i komuniciranje na daljinu, preko žice ili satelita...
Placamo i gledanje novih filmova u kojim akteri glumci i glumice, dobro zarađuju živeći svoj, i glumeći tuđe živote, baš kao u operi ili na rock pozornici, ili daskama koje život znače...u pozorištima - teatrima.
U bilo kojoj modernoj državi svijeta postoje tri vrste ljudi: onih koji sve usluge u komplikovanom načinu života ljudi kao socijalnih bića plaćaju, oni koji naplaćuju i konačno, oni koji utjeruju neplaćene dugove, i što više naplate, i sami bolje žive nego oni prvi.
Zato, sam i odabrao gornju sliku za današnju temu: upitno je jesmo li uopšte slobodni koliko mislimo da - jesmo, ili tu svoju socijalnu ljudsku slobodu plaćamo onoliko koliko možemo, a živimo od onog što nam preostane od zarade.
Prema tome, jesmo ili nismo u zoni komfora, lagodnog, bezbrižnog života, ili, u zoni siromaštva, dugova koji se slažu jedni na druge, i uzrokuju asocijalno i kriminalno ponašanje neplatiša energetskih, komunikacijskih i ostalih proizvoda moderne civilizacije. Sa stanovišta održivog ekološkog razvoja, one ljudske zajednice, koje troše minimum gore ponuđenog repertoara usluga, možemo smatrati manje ekološki škodljivim, a njihov stil i način života prirodnijim, odnosno, manje štetnim po planet Zemlju na globalnom planu.
Još jednom, pitanje: koliko smo - ste slobodni i neovisni, financijski, i kakav to život živimo - živite ?!?
.

Obama, Barack, Husein, predsjednik SAD; i Klinton...

2008-11-08T03:20:00.000-08:00

Negdje, tamo daleko u afričkoj Keniji slave novog američkog predsjednika. A kako i ne bi: sin Amerike, ali i Afrike, u kojem se pomiješala i krv i geni svih stanovnika Zemlje i Amerike dobio je priliku da povede najmoćniju državu Svijeta i planet Zemlju u bolju, još civiliziraniju budućnost.
Sve nepravde činjene od ljudi ljudima kulminirale su u prošlosti ropstvom onih koji su imali više pigmenta u koži od onih bljeđih, "plave krvi" i "plemenitog soja"...
Nesreća tamnoputih ljudi na Zemlji protezala se stoljećima, od otkrića novoga kontinenta, čije su crvenopute stanovnike nazvali Indijancima, i gotovo ih potamanili preci bljedolikih, "plemenitih".

Kraj dvadesetog stoljeća i u Evropi završio je raspadom Jugoslavije i krvavim sukobom u Bosni i Hercegovini; prepušteni na milost i nemilost jedni drugim, po genima svi južni Slaveni, a po boji kože "bijeli" ratovali su i ubijali jedni druge njeni stanovnici.
Tek kada je Klinton, predsjednik Amerike obavijestio Evropu da je u BiH započeo sistematski genocid, i da SAD moraju intervenirati, zbog zaštite demokratskih principa na kojima se zasniva Ustav SAD, ovaj rat je zaustavljen. Za grad Srebrenicu i stanovništvo bilo je prekasno, Klintonu će kasnije vidjeti suze u očima, u Potočarima...gdje mrtvuje mrtva Srebrenica, jer i ovih dana se pronalaze nove grobnice....

Zato bih, kada bih to mogao, volio stisnuti ruku i jednom i drugom, bivšem i budućem predsjedniku SAD, Klintonu i Obami.
I iz razloga, što dolaze bolji dani, za sve stanovnike planeta Zemlje i Zemlju, kao takvu.

A majka Afrika može se ponositi sinom, svojim djetetom, i, konačno, Slobodnim Američkim Čovjekom, predsjednikom, čijeg su dalekog pretka davno i u okovima na brodu, kao roba doveli u Ameriku.

Respondez ! by Hazim & Walt Whitmen

2008-11-02T02:54:00.000-08:00

Rat je završen, cijena plaćena, račun je zaključen i neopoziv;
Nek ubojice, licemjeri, budale, nečiste osobe iznesu odredbe;
nek nitko se ne zaputi k svojem odredištu!
nek sućut, kepec, pređe u druge sfere

Ljubavi ugušene, ...o, dani, o zemlje....u iskvarenosti
nek srca mladih se otuđuje od srca starih ...jedna od drugih
nek uzvišenost podlosti, izdaje, zlojednosti, mržnje, zlobe,
pohlepe, bestidnosti, jalovosti, požude bude priznata nad svime!

Nek pisci ih, suci, vlade, domaćinstva, religije, filozofije priznaju...

Nek svećenik i dalje trubi o besmrtnosti, nek smrt se ustoliči!
nek brak se sroza do budala, i bude samo za budale!
nek bude novac, biznisi, uvozi, izvozi, carine, vlasti, izuzeća
bljedoća, gorušica, ljaga, neukost, nevjera!

Nek suci se i zločinci zamijene!Čuvare tamnica u tamnice!
nek ključeve uznici od tamničara uzmu a robovi
nek robovi budu gospodari! Nek gospodari postanu robovi!
Popravljači svijeta, prestanite urlati, idiote i luđake hoćemo!

nek mudrost bude žigosana i sprdnjom sa lica zemlje izbrisana!
nek dižu se bogati i golemi gradovi bez pjesnika, znalca, spasioca, ljubavnika!
nek kurve ženske i muške postanu kreposne, plešući dok privid traje!
nek čovjek u svemu traži užitka, osim u samome sebi....

Eto, to je moja skraćena verzija (posljednje?) pjesme čuvenog američkog pjesnika Walta Whitmena.
Priije dvije godine, Jure Jurković, pjesnik i moj prijatelj po peru, umro je od studeni negdje u noći
i ispred svoje kuće na Skočaju, razočaran i napušten i od najbližih. Pijan od vruće rakije, zahvaćene u čašicu, odmah nakon što isteče iz kotla, pao je među vlati još zelene trave na koju se hvatao mraz..kao i na njegovu bradu sa prosjedim dlakama.
Stoga, njemu u čast, pokušao sam da ovom pjesmom proživim - proživite sve što je osjećao pijan i ogorčen na život, ljude i čitavi svijet.
Taj mali-Veliki čovjek, dječiji pjesnik, golubinjeg srca.
Jure je u ovom vremenu bio, postao i ostao sistemska i sistematska žrtva svoga vremena: nezaposlen, gladan, gotovo prosijak. "Letio ko ptica, jeo kao ptica, pjevao...i umro kao ptica".

I, kada bi me mogao čuti, rekao bih mu da se malo šta od tada promijenilo, ovdje kod nas i okolo nas: ova krakata žena je Europa koja nas gleda onako iz visoka, kao nedonošče; u Americi će po već uhodanom izbornom scenariju pobijediti bijelac crnca, a kod nas se ovdje u Krajini, obzirom na demokratske poglede bjelci djele na autonomaše, korpusovce i ..... Respondez!

Moje mjesto i prozor u vremenu

2008-10-29T08:56:00.000-07:00

Postoje mjesta gdje bi svi na ovoj Planeti željeli živjeti: Rio, Njujork, Pariz, London...Havaji...
Pa, zato jer svi to ne mogu, sve ono što uštede tokom godine dok rade, odlaze na takva mjesta da se lijepo provedu i utroše svoje uštede ili bogatstvo na provod.
Ja sam davno, jednom, sanjao da sam nekim poslom i razlogom u Indiji. Sve što sam vidio oko sebe bilo je toliko lijepo, detaljnih i živopisnih boja i šara...da kad se probudih, pomislim kako budan sanjam o nekakvoj drugačijoj i surovijoj stvarnosti.
Bilo je dovoljno da prije spavanja zatvorim oči i da (sada to znam) vidim sliku stvaranja Svemira i čujem zuj kometa i tiho brundanje žutih, plavih i crvenih zvijezda i čitavih galaksija.
Ponekad bih opet, sanjao da lebdim, pa bih odlebdio i odletio na mjesta i vidio prizore i u mašti nezamislive; lebditi u snovima sam prestao kada sam tako sanjajući ispao iz kreveta i - sna.
Taj san sam kasnije nadoknadio tako, što sam u lokalnom Aeroklubu postao padobranac, zatim sam završio obuku za pilota aviona, i konačno postao "zmajar".
Moj prvi let sa Plješivice zbog pravca vjetra, završio je između Korenice i Plitvica u Hrvatskoj.
Istoga dana kada se promjenio pravac vjetra sletio sam u uljevite bare nakon jednog maestralnog
provlačenja deltaplana i mene ispod žica dalekovoda. Padobran se od gravitacionih sila sam otvorio i prosuo na metar visine u ševar, ispod mene...to treba doživjeti, taj adrenalin i osjećaj leta, slobodnog letenja ptica. Kasnije će se mojoj letećoj družini priključiti i nekoliko vojnih pilota sa aerodroma Željava.
Mile Šantić, momčuljak od 15 godina, upravo na Bajram te prve ratne godine u BiH završiće svoga prvoga zmaja na motorni pogon i vinuti se u visine iznad Bihaća.
Misleći da se radi o nekakvoj provokaciji dva MIG-a 21 poletjeće da sruše deltaplan, ali Ivan Selak prepoznao je boje zmaja na kojem je i sam naučio letjeti.
Mile je još dugo vremena psovao što su ga MIG-ovi natjerali da sleti: Did mi je Musliman, baka Lucija katolikinja, Ive im je sin, moj ćaća, a mama pravoslavka...ima li većeg Jugo- gemišta od nas, Šantića...!?
Sve dok Selak i Perišin nisu jedno jutro odtutnjali svojim MIG- ovima u Hrvatsku i Austriju.
Od svega toga, ostao je san o letenju.
Prozor sjećanja u mom vremenu.

Ljubav Čovjeka i Žene

2008-10-25T02:15:00.000-07:00

To je svrha postojanja u Svemiru
i uzrok vječitom nemiru
Noina Arka u ovom košmaru

Svemogući stvara sve u paru
i samo je On savršen i zna
da nesavršenstvo muškarca i žene

vode ka ljubavi, stvaranju
Tebe prelijepe i
nesavršenog Mene.

I, bića malih
što se
djecom
zovu.

A devijantne i nastrane, pedere, lezbijke, pedofile i ostale varijante davno je prokleo sam Bog.

Živjeti od vjetra,kiše i sunca ...i Zemlje

2008-10-14T22:21:00.000-07:00

Možda je ovo drvo uistinu ovakvo, ili je, ipak, digitalno ošišano, tako da dobije oblik ljudske glave?

Ipak, njegovi godovi pamte višestoljetna zbivanja, koja se drveća baš i ne tiču, sve dok se na njih ne namjere drvosječe.
Ni preostala živa bića izuzev Čovjeka razumnog, bilo da lete, plivaju, rone, gmižu na ili pod Zemljom ne uzimaju od prirode više no što im treba, niti se uništavaju u cilju opstanka više no što moraju.
Homo sapiens, ušavši u tajne prirodnih sila, stvorivši pomagala za letenje, plutanje, ronjenje, sve zahvaljujući rukama i mozgu, izdjelio je i isparcelisao planetu na sfere interesa i utjecaja koje nemaju nikakve veze sa zakonima prirode. Ljudske - antropogene aktivnosti uglavnom su destruktivne, pod izlikom prestižnog razvoja bez obzira na cijenu i posljedice.
Pronalasci mnogih genijalnih umova, najprije se testiraju u okviru razvijanja sve efikasnijih oružja i oruđa za masovna uništenja i neke nove buduće ratove, koje organizirano vodi međusobno samo ljudska vrsta.
Sisavci, u koje spada i čovjek, najzahtjevnija su bića, koja upravo izmjenom i dopunom energije putem hrane iz prirode održavaju svoj životni status; odmah ispred hrane prioritet je unos čiste vode, dok je udisanje čistoga zraka prvi i najviši prioritet.
Tek kada se pojedinačno ili grupno organizira nesmetan i dovoljan unos ovih prirodnih faktora našega opstanka, budući da je čovjek društveno biće, mogu se ostvarivati i ostale potrebe u okviru života u zajednici.
Zakon jačega iskomplicirao je ove odnose među ljudima do te mjere, tako da mnogi umni ljudi predviđaju propast ljudske civilizacije. Stoga, ratovi mogu samo ubrzati civilizacijski kraj ljudima, ali ne i planeti Zemlji. Njen rok trajanja je mnogo duži, a u kosmičkim razmjerama mnogo je reći i da čitav život jednoga čovjeka traje poput života jedne jednodnevne mušice.
Ali, ako svakoga dana udišemo novi (čisti?) zrak, novu (čistu?) vodu, jedemo novu (čistu i nezagađenu?) hranu, možemo li za sebe reći: da smo isti oni od Jučer; i da ćemo to biti i Sutra!?!

Ja mislim da - ne!

Ljepota žene i žene opsjene

2008-10-11T13:04:00.000-07:00

Jesen je vrijeme kada se može vidjeti prolaznost. Prolaznost lišća, protok voda, smjene godišnjih doba; jesen je lijepa kao prva, nezaboravljena ljubav, ni živa, ni mrtva, a ipak u nama i svuda okolo nas...
Jesenjina, tog tugaljivog ruskog pjesnika zavolio sam pakujući i transportirajući knjige iz njegovog kompleta , čitajući pjesme u pauzama između predavanja ili u studentskoj menzi. A sve je već bilo jasno: Jesenjin se ubio, njegova velika ljubav Isidora Duncan poginula u automobilskoj nesreći. Ljermontov će nekoj od svojih ljubavi napisati "ne, ja te tako vatreno ne ljubim... Majakovski će hodati tiho i neosjetno, nježno, kao oblak u pantalonama. Tješiti mrtvog Jesenjina, a potom, opaliti šamar društvenom ukusu pa se i sam ubiti...

Volt Vitmen postaće globalno popularan američki pjesnik nakon što je napisao "Vlati trave", ali i on, kada ga je sustigla prolaznost u jesen njegova života izabrao je najogavnije riječi u poemi kojom je poželio propast, svemu, baš svemu onom što je za života volio.

Istinski pjesnici i uspijevaju ući u vječnost, u njihovim knjigama i pjesmama žive njihove besmrtne ljubavi sa beskrajnom, neprolaznom ljepotom, u tom papirnom raju između dviju korica , sa naslovom i pogovorom, njemu, mrtvom pjesniku. No, otvorimo li knjigu, nestaje stvarnost, ponovo ožive sve te ljubljene i neljubljene žene. I ljepota i čari žene i ljubav.... sve one iste, stare opsjene.

Lonac, bosanski i zmaj troglavi.....iiizzzbbbooorrriii

2008-10-03T12:46:00.000-07:00

Jesen, oktobar 5., nedjelja..... lokalni izbori!
Moj blog je uznapredovao, porastao, dobio bradu.... a ja još uvijek nisam siguran: da li ga iko čita!?
Ustvari, saznao sam to kad su mi lokalni hackeri upali u PC-laptop ovih dana dok sam bio na godišnjem. Nakon jednog komentara, o tome kako bi bilo lijepo i demokratski da grad Bihać po prvi put u svojih 1000 godina postojanja u Europu & World povede jedna ženska osoba, jedan mladi, hack demokrata, oborio mi je firewall i napravio džumbus u računalu.
A situacija u BiH trenutno je ovakva: Od nekih 600 vjerskih i religijskih varijacija , ovdje su najjače 4: Islam - Bošnjaci - muslimani,;
Ortodox- pravoslavni - Srbi
Katolici - Hrvati
Jevreji- sefardi, protjerani iz Španije, pa Jahvini i Krishna sljedbenici, subotari....sve od raspada rimskoga carstva na istočno i zapadno, do danas BiH je tamni vilajet, ničija zemlja i zemlja svačija. I zemlja Nigdina, kako ju je nazvao Poeta bihaćki Husein M Dervišević.
Nesreća Bosne nastaje međutim od kletve papine Crkve bosanske i po njemu, hereze, odstupanja od vjerovanja: Ni dažd (kiša) da ne padne na tu prokletu zemlju Bosnu, koja skloni i shrani tolike heretike koji...i onda nabraja sva grešna odstupanja u vjeri tih ubogih kudugera, bogumila itd.

Kakve to ima veze sa ekologijom: izbori, izbori pa šta, jesen, drveće - pa šta...?
Ima. I te kakve veze. Plakati. Tačnije : oni na finim papirima i u živim bojama. Nevidljivi i nečujni plakatni rat, Bogu za plakati: svaku noć bude nalijepljena čitava jedna šuma, pa odguljena pa...
Ništa čudno, na toliki broj stranaka i umnih budućih političara, od Une Save i Drine do Neuma u Nigdini Nigdjezemskoj, trougloj, trovjerskoj, tronacionalnoj zemljici ....Zemlji Troglavog Zmaja, kakve nema ni u dječijoj bajci.
Ipak, ja je i takvu volim i molim: za plakatiranje po drveću kazniti sve stranke, a za plakate da ubuduće koriste reciklirani papir. Šume rastu sporije od plakata i nasmijanih lica na njima.

I, siguran sam samo u jedno.
Da je šuma sve manje, a hack-demokrata sve više.

Afriku pretvaraju u H I -TEC deponiju!?!

2008-09-24T13:51:00.000-07:00

Jeste li...ma ne: sigurno ste čuli za Put svile iz daleke Kine?

Možda je ovaj dječak, tog dana kada je spalio plastiku i izdvojio bakar i aluminij, ne znajući da udiše kancerogeni dim PCB-a i da će zaraditi garantirani rak,; i da daje svoj doprinos globalnom zagrijavanju planete, zaradio hranu za svoju porodicu.

Čudni su putevi Gospodnji, ali i putevi opasnog elektroničkog smeća sada evo vode u Afriku.

Potpisnici na smeću su najpoznatije svjetske korporacije, proizvođači elektronike, koje su našle najjeftiniji način da se otarase uređaja na kojima su se obogatile.

Dakle, najlakše je sirotim i neukim Afrikancima ma gdje u Africi bili podmetnuti ovog Trojanskog ekološkog konja.

Afrikanci, čuvajte se ovih darova koje Vam moderni Danajci donose.

Čuvajte svoj prelijepi kontinent - Afriku!

I ne znam zašto, ali mislim da bi bilo dobro da na izborima u Americi pobijedi Barack Obama.

SAD su moćna zemlja i samo sa njim mogu pomoći Africi i Planeti Zemlji da sačuva zdravu životnu sredinu.

Istina o vodi i ljepoti

2008-09-21T12:17:00.000-07:00

Voda - to sam Ja.

Voda - to si i Ti.

Voda - od nje Svi

na ovoj - vodenoj

Planeti Zemlji.

Vazduh -dišemo

Vodu - pijemo

hranu - jedemo

od vazduha, vode,

i minerala smo svi.

Tako nekako izgleda moje trenutno poetsko viđenje vode, koja nas svakodnevno čisti, pročišćava ili pere. O vodi niko ne može reći ništa ružno, ona je nemušta, poluživa i progovara iz nas i proživljava nas.

Ako pijemo više vode, izgledamo mlađi i ljepši. Najveće ljepotice svijeta ljepotu duguju najviše -vodi, okačenoj u prsima ili na stražnjici, u idealnom omjeru kostiju, mišića, masnoće, minerala i vode u njima. Biće da najviše volimo ljepotu vode u ljepoti žene... koja, kad rodi, svojim mlijekom, u kojem je, opet, najviše vode nahrani dijete. I, biće, da malo biće-dijete voli majku zbog vode u mlijeku...

Voda je svemu živom dar iz oceana i mora, nebeski i sunčev, vjetra i oblaka što ih kopnu, bilju i drveću nose.

Dok stoje tako ubodeni tijelom u tlo, strpljivo granaju korijenje pod zemljom, da što više vode popiju, između dva nebeska davanja - dvije kiše.

Ne bude li ih zadugo, sparuše se, klonu poput lica starca i starice, sa sve manje vode - u tijelu.

Stoga voda je ljepota, sama po sebi. Onaj tko ne voli ljepotu vode, ne voli ni nju, tu, ljepotu u sebi.

Gorko cvijeće, ili: smrt pčela....

2008-09-21T11:10:00.000-07:00

Pored nas, tu, svugdje gdje ima cvijetova, ima i pčela. Zanemarimo li mrave, tu kopnenu radnu silu među insektima, pčele su ono najbolje što je priroda stvorila između njih. Ta mala krilata stvorenja pomažu biljkama oplodnju i regeneraciju, uzimajući sa cvijetova nešto hrane i polena, lete i zuje tiho svojim krilima, svjesne moći i snage najjačega terminatora: čovjeka.

Ali, čovjek i pčela su saveznici, sve dokle seže ljudsko sjećanje. Hrana za pčele, med, i njemu je oduvijek bila lijek, hrana i poslastica.

Planetarno, postoji jedna velika industrija meda, kojeg na različite načine, milom ili silom od pčela uzimaju ljudi i konzumiraju na bezbroj načina i kombinacija. Pčelarstvo je jedna izuzetno korisna grana, između poljoprivrede i veterine.

Ove je grane pogodio biološki uragan, za ljude pogubniji i od onog posljednjeg. Pčele izumiru, masovno, na planetarnom nivou. Izumiru i biljke, jer nema pčela da ih mehanički oplode, dok vrijedno kupe sirovine za med i ostale korisne proizvode. Plemenito voće ne može rađati, divlje ne daje sjemenke, jer nema ni plodova.

A sve je počelo masovnom upotrebom pesticida "raskuživača" na biljkama, ili specijalizovanih insekticida za tamanjenje štetnih (za ljude) insekata, kojima su od drugog svjetskog rata tamanjene uši ili komarci, žohari... da bi ušli u plodna zemljišta i vode, u lanac prehrane i počeli da truju i pčele.

Kada vidite živu pčelu na cvijetu, bilo kojem, to je dobar znak, da će biti i voća i -meda.

Sjeverni pol: otapanje fosilnih voda

2008-09-17T01:11:00.000-07:00

Kraj ljeta na sjevernoj hemisferi završio je furioznom demonstracijom udruženih sila prirode: Ike, najjači uragan do sada ostavio je ogromnu pustoš u naseljenim dijelovima američke obale.
Planetarna vakuum pumpa, -uragan- poništavajući sile gravitacije Zemlje, istovremeno pojačavajući mjesečeve antigravitacione sile, stvarala je ogromni potpritisak koji je podizao nivo mora oko 5 metara više od prosjeka. Posljedice su ogromne naterijalne štete na urbanim građevinama i instalacijama u neposrednoj blizini mora.
Sekundarni efekti ovako ogromnih kretanja toplih vazdušnih masa, bili su strujanje ka sjevernom polu i njihovo rashlađivanje, podizanjem u visine i prevođenjem vlage u snježne padavine. Iako je Europu zahvatilo naglo zahlađenje, i na planinama temperature opale ispod nule, ne trebamo se zavaravati.

Sve ovo dešava se na račun topljenja polarnih fosilnih naslaga leda i sve bržeg podizanja nivoa mora.

Ukratko: da bi u Europi ovako naglo i neugodno postalo hladno, na Sjeveru je termička energija uragana utrošena na topljenje polarnog leda.

Dar prirode

2008-09-16T00:24:00.000-07:00

Za promjenu, onima koji zalutaju na moj blog, poklanjam ovu sliku, prepunu radosti življenja, rada i svjetlosti. Zaboravljajući na ova sićušna bića, koja žive svoje živote, izgubljeni u modernim šumama oblakodera/nebodera, sve više se otuđujemo. Od prirode i samih sebe. Uživajte!!!

Porodica Sulić sa Izačića oko 1950. godine

2008-09-14T23:22:00.000-07:00

Tragajući za svojim porodičnim korijenima, došao sam i do ove, sada već veoma stare slike. Ona je zanimljiva jer prikazuje način odijevanja u 18. i 19. stoljeću najstarijeg Sulića sa lijeve strane; on na glavi nosi turban a oko pojasa bensilah. Žene u Bosanskoj Krajini nosile su dimije, bluzu i na glavi šarenu (aladža) maramu. Na nogama su im pletene vunene čarape i (kožni) opanci oputnjaci.

Tamno crveni fes sa crnom kićankom nose tri člana porodice. Sulići su stara familija na Izačiću, čiji su se preci opredjelili za islam kao vjeru. Ali, kao što je to slučaj i sa mnogim drugim krajiškim familijama, imaju svoje rođake katolike, u Lici; -Hrvatskoj i Sloveniji, kao i pravoslavce širom bivše ex YU, a dio i u Turskoj.

Francuski general Marmont porušio je 1809 topovima Izačić grad i kulu stražaru u sadašnjem Klokotu. Iako je granica bila rijeka Korana Drežnik grad i jezero Kozijak na Plitvicama, pomaknuta je u neposrednu blizinu Izačića dok su se za izvor Klokota vodili dugotrajni i mučni pregovori.

O tim događajima i već odavno zaboravljenoj državi "Japodiji" pisat ću nekom drugom prilikom.

Čovjek i vrtlog

2008-09-14T05:00:00.000-07:00

Energetski, komunikacioni, saobraćajni i zdravstveni kolaps

2008-09-14T04:13:00.000-07:00

Zahlađenje i kiša ovdje u Europi donijeli su olakšanje nakon iritirajuće visokih temperatura za ovo doba u godini. Ipak na drugom kraju planeta, sva ta silna energija pretočena u vrtložno kretanje vazdušnih masa, vlagu, oblake i munje, nije pokazala nimalo obzira za sve što joj se nađe na putu.

Stoga je i ova slika najbolji znak i pokazatelj da u budućnosti, kada god je to moguće, inžinjeri svih mogućih specijalizacija, a posebno građevinski, moraju u projektima izbjegavati nadzemne, a preferireti podzemne vodove i instalacije.

U masovnim ekološkim katastrofama kakav je uragan Ike, ne treba zanemariti ni kontaminaciju svih pitkih voda i zemljišta zaraznim kanalizacionim vodama prepunim crijevnih parazita, gljivica, rikecija, virusa... koji ugrožavaju zdravlje već ugroženog stanovništva.

A gdje je more?

2008-09-14T03:47:00.000-07:00

Neukrotiva moć prirode

2008-09-13T10:12:00.000-07:00

Nevrijeme, uragani, oluje, talasi, pijavice; to je atmosferski odgovor prirode na (ne)ljudski odnos spram nje.

Danima je afrički vreli zrak strujao preko Jadrana ka unutrašnjosti Europe, da bi okrenuo smjer preko oceana i u sve bržem vrtlogu formirao "oko" iznad Amerike.

Ono o čemu govore i pišu svi umni ljudi svijeta, da će prekomjerna emisija stakleničkih gasova u atmosferu Zemlje izazivati sve veće katastrofe, sada doživljavaju manje upućeni njeni stanovnici.

I, dok se nad Jadranom trenutno odvija suprotno strujanje hladnog zraka, trideset hiljada kuća na Kubi porušio je uragan Ike.

USA država Texas, Hjuston: više od milion ljudi je evakuirano; teško je ipak predvidjeti kada će se atmosfera temperaturno uravnotežiti i stanovnici moći vratiti, ali: gdje?

Najrazvijenije zemlje svijeta plaćaju manje razvijenim da umanje proizvodnju i emisije stakleničkih plinova. Ako imaju sreću da su bogate vodama i plodnim zemljištem, mogu se baviti proizvodnjom zdrave hrane. U nastupajućem podizanju nivoa mora, koje će se desiti možda i prije najcrnjih prognoza, mnogi ljudi u potrazi za vodom i hranom napuštat će sadašnja staništa.

No i za takvu situaciju postoji rješenje: čovjek je jedina živa vrsta na Zemlji koji neprestano usavršava sve bolja oružja, za uništavanje vlastite vrste.

EKOBIS: FONDEKO, vode i šume u BiH

2008-09-12T07:31:00.000-07:00

Drugi dan sajma Ekobis donio je i nove, zanimljive sadržaje. Teme dana bile su globalni i lokalni (BiH) odnos prema pitkim vodama i šumama, čiji su čuvari i prečišćivači isključivo naše šume, a koje ipak ovise o našim vještinama održivog upravljanja vodama.

O sklonosti čovjekovoj da prisvaja i svojata prirodne resurse, najbolji komentar dao je profesor doktor Timi Ećimović: Priroda i planeta Zemlja imaju svoje zakonitosti, starije i od dinosaura i ljudi. To je svojatanje i razlog da su Terra i Natura objavile rat čovječijem rodu, jer je čovjek, sam, po prirodi drugom čovjeku "Homo homini lupus!"

A fotos? Snimljen je u pauzi tih predavanja, govori sam za sebe: presušjelo je korito Une, a korjenje vrba čeka nove kišne padavine. Ako su vrbe pokraj Une žedne, kako li je tek žedna bukva u planinama. I, ako niste znali: 53% naše šumovite žemlje otpada na šume. Uništavajući ih, neplanskom sječom i šumskom krađom, ubićemo i vukove u njima ali i u sebi. A vode? One će teći i - proteći dalje.

O sazu i sevdahu bosanskom

2008-09-11T23:33:00.000-07:00

Saz, žičani instrument trbušasto-jajolikog oblika, mlađi je brat manje od njega šargije, ali su obadva instrumenta karakteristična za područje BiH. Kao što su gusle primitivniji oblik violine, i njoj srodnih gudačkih instrumenata, tako i saz i šargija pripadaju velikoj porodici trzajućih - žičanih instrumenata uz obavezni terzijan - trzalicu od goveđeg roga.

Nekada su begovi i age, direktni nasljednici feudalnog bosanskog plemstva imali i svoje vlastite sazlije - "pivače", koji su poput nekadašnjih robova - knjiga mogli danima da recituju ili uz saz "pivaju" deseteračke ili dvanaesteraačke pjesme. Dobar pivač i svirač saza bio je preteča današnjih filmskih i pjevačkih zvijezda, jer se, putujući od bega do bega i svirajući im prigodne, za njih na licu mjesta prilagođene pjesme, moglo lagodno živjeti.

Danas je saz i sazliju dobrog teško čuti, rijetki su dobri svirači a pjevači još rjeđi. Saz se nakon što su begovi i age osirotili jer su im oduzeta prava na zemlje i imanja preselio iza avlijskih zidova u bosanske kuće i bašče, da izrazi ljubavne jade zaljubljenih mladih, ili čak udovaca ili udovica....

"Bogata sam, imam svega, još da mi je ljubit' njega...." ili :

"(Haj,)otkako je Banja Luka postala, nije ljepša udovica ostala..."

Aneksijom BiH od strane austrougarske vojske, u BiH dolazi i klavirska harmonika kao muzički instrument gotovo neograničenih mogućnosti, ali i gitara, savršeni žičani instrument.

Saz nije teško naučiti svirati, hvatovi su jednostavni i prate harmonijsku skalu, postoje i ustaljene muzičke fraze, uvodi, završetci i sredina prepuštena mašti svirača, a sve to stare sazlije nazivaju "naoštrajima".

U promoviranju turizma, u okviru folklornih grupa, ovi instrumenti ponovo vraćaju stari sjaj i skidaju patinu sa mnogih gotovo zaboravljenih pjesama.

Ipak, Nermin Alukić - Čerkez, kojega uistinu vrijedi čuti, moderan je spoj gitare, (saza) sevdalinke i "pivača", pored "Mostar sevdah reuniona" i "Damir Imamović tria".

MAINCOR i Unacomfort na EKOBIS-u

2008-09-11T08:41:00.000-07:00

EKOBIS sajam otvoren je svečano danas, 11.9. 08. u 10 sati na novom gradskom trgu u Bihaću.

Događaj dana bila je prezentacija vrhunskih po kvalitetu proizvoda za kanalisanje i odvodnju otpadnih i kišnih voda firme MAINCOR iz Njemačke. Besim Šarić generalni je menadžer i ujedno i direktor firme Unacomfort u Bihaću, sa područjem djelovanja na teritoriji ex YUgoslavije.

Prezentacija održana u prostorijama Privredne komore USK Kantona bila je izuzetno dobro posjećena, uglavnom od strane stručnjaka iz vodovoda i drugih komunalnih poduzeća.

Generalni direktor MAINCORA objasnio je i demonstrirao niz inovacija u proizvodnji i primjeni svojih proizvoda zbog kojih su uštede u vremenu i novcu maksimalne, a kvalitet neosporno najbolji na svijetu.

Nakon prezentacije, svi zainteresirani mogli su vidjeti, na najvećem štandu na sajmu kompletnu paletu proizvoda, na koje proizvođač daje respektabilnu stogodišnju garanciju.

O ostalim sadržajima sajma, biće govora u narednom postu.

Una, Jedina...

2008-09-10T00:33:00.000-07:00

Kada bi rijeka mogla oživjeti u obličju ljudskom, ona, Una, Jedina i Jedinstvena, zacijelo bi upravo ovako izgledala.
Virovi njenih očiju, tamna kosa poput ševara u njenim dubinama, šarena haljina od cvijeća na bokovima njenih obala; lipljeni, pastrmke pjegave u osmijehu bisernom pjenovitih slapova, štuke prebrze i klenovi i mrenovi lijeni u pijesku, ili ispod pleća sedrovitih i u utrobi smaragdnih dubina.
Eto, to je Una, plahovita i hirovita, simfonija od kamena i pijeska, vode i vazduha, tame i svjetlosti: kiše i suše, što donose život, taj dažd nebeski što ga daje i sunce nebesko što ga i uzima i daje nam svima, pod kapom nebeskom.
Una je rijeka - žena koja ima dušu, živi sretnim životom vjenčana za Unac, tamo gore kod Rmanj manastira; sve ribe u njihovim vodama o njihovoj ljubavi i o vodama im prečistim svjedoče, valjda još od postanka Svijeta. Una i Unac su Adam i Eva, drže se za ruku svojim koritima u kojim hrane ribe - svoju djecu, i daruju im život.

Jorge Mario Ortiz docent, ali i pjesnik, "kormilar izgubljenih duša, na ukletom brodu" (Zemlji) iz daleke Argentine javio mi se preko Interneta i preporučio da pogledam stranice Ne - diskriminaciji. Bio sam ugodno iznenađen time kako mladi ljudi iz zemlje čije me ime bukvalno podsjetilo na Srebrenicu 1995. u BiH, sistematski obrađuju ovu, za diskriminatore svih vrsta neugodnu temu. Zato sam najljepšu rijeku uporedio sa ženom, koja rađa i ima svoju djecu. Rijeku na čijim obalama svako živo biće može svim svojim čulima osjetiti ono čudesno pretakanje i transformisanje vremena i energije iz svjetlosti u materiju i obrnuto, od Velikog praska do danas. I kada Nas i diskriminatora, a time i diskriminacije više ne bude.
Nadam se da će mi se Jorge opet javiti, kao i netko od njegovih, sada i mojih prijatelja iz San Cajetana. i da će na popis dodati i : Ne - diskriminaciji Prirode koja nas okružuje, i globalno, planete Zemlje koja nas, sve ljude, nekamo vodi kroz Svemir/Vasionu/Kozmos.

Dobrodošli na EKOBIS sajam u Bihaću !!!

2008-09-01T09:41:00.001-07:00

Kroz nekoliko dana, tačnije 11.09.2008 biti će otvoren EKOBIS, sajam u Bihaću. Ovaj sajam je sve ono najbolje i najreprezentativnije što naša zemlja BiH trenutno može ponuditi na polju zdravog života, očuvanja elemenata životne sredine i održivog razvoja u budućnosti.

EKOBIS sajam se u svojim porođajnim mukama selio na tri, a sada je na četvrtoj lokaciji na Otoci u centru grada Bihaća. Novi pješački most dovest će Vas na sajam iz Prekounja; stari drveni most prilaz je iz centra grada.

Svjesni da nema održivog razvoja bez suradnje sa susjedima, Vlade FBiH i USK Kantona su ovaj sajam proglasile međunarodnim, što on to uistinu i jeste, sa stalnom ekspanzijom u prostoru i broju učesnika.

Neka Vas dakle ne zbuni to što je sajam još uvijek ispod šatorskih prostorija, ono što je ispod daleko je vrijednije svake godine i preporučujem iskreno: Posjetite obavezno EKOBIS sajam u Bihaću!!!

Poezija vode za Japode

2008-08-25T13:58:00.000-07:00

Poezija vode za Japode Hazim Alagić 4.08.08. Jotanovi otoci na Uni
Ne mogu oči to ni sa kim dijeliti
Niti uši moje za nekog drugog čuti:
Taj šumor, grgor, huk, šapat i grmor
Što kada god dođem odnesu sav umor
Poglede opija Una - Jedine ljepote
Za sve moje prošle i buduće živote.

Do jučer vrba, lomljiva i nježna
Danas Unom plovi k'o panjuga, klada
Rasušena, sretna što ne gori,
Dok ušću plovi još se boljem nada;
Al' kako bi bilo da vrba rakitu vara
I da joj kaže pokraj rijeke - groba:
Nisi ti, rakito, moje čedo milo
Ko neki što kažu, vrba bez korjena
I nije k'o lažljivce donijela te roda;
dobro znaj da žrvanj vremena taj
Obale svakoj rijeci kruni, pa i Uni
Tebe je donijela i - odnijeće - voda.

Spasimo Jotanove otoke i mlin na Uni!

2008-08-18T12:01:00.000-07:00

Nitko više i ne pamti niti zna kako je stari mlinar Jotan dobio ime. To možda zna još samo Luka, njegov sin. Ili, možda Joso, sin Mikuljanov?Ili možda sve one stogodišnje vrbe i javor, kod jednoga od otočića što sam ga prisvojio, i na kojem upravo pišem ovaj blog. Post ovdje u Bosni ima sasvim drugo značenje, uzdržavanje od jela i pića...

Vidim ga svakoga dana, kada prođem pokraj toga staroga mlina, vodenice što miriše na brašno, ili još neispečenu pogaču, pite, uštipke ili kukuruzu. Luka je invalid, sjedi na ulazu svoje stare, napukle kuće u kolicima, i samo ako mora, spušta se u njima niz dvije daske do mlina ili da nahrani živad, ili da vidi: da li možda voda nešto nosi?...
Prođem preko tog prvog rukavca Une do mjesta gdje sam silom prilika naučio plivati; stariji su nas momci bacali u taj slap sve dok nisu bili sigurni da smo naučili plivati "cekare" odnosno poput
ćuke avlijanera držati glavu iznad vode. Ili, u konačnom prevodu, plivati pasijim stilom, uvijek
dijagonalno i niz slapove na madžarsku stranu i obratno, ali nikada uzvodno.

Od tog, Mikuljanovog mlina sada je ostala samo jedna grupa stršećih hrastovih direka, obraslih u alge i mahovine, u onaj čuveni Unski sedrotvorac, što na Uni pravi sve one njene kaskade i slapove. Na tom, ne-znam-čijem-otočiću, kako i dolikuje prastarom Japodu u mojoj duši, osnovao sam svoj kamp. Čistim ga od plastičnih kesa i boca, pivskih flaša i ostalog smeća što ga zavidni i nesavjesni gosti kod mene odbace ili slapovi donesu. Vodopad početkom ljeta toliko jako huči, da je najljepše tu biti sam i uživati u toj ljepoti....

Nepodnošljiv smrad kod Lukinog mlina!?! Podiže utrobu i tjera na povraćanje!? Otkud?Danas!?

Još jednom, što reče moj prijatelj pjesnik i pisac Nakić Šefket, ".........u meni - nemir: prevaren je Svemir".

Gradski komunalci doveli su u ovaj rukavac otpadne smrdljive vode stotinjak metara uzvodno, jedno smrdljivo grotlo već postoji nizvodno na onoj plaži iz mog djetinjstva, a još bezbroj takvih završava bez prečišćavanja pogodite gdje? U Uni!!!

A upravo tu, između svoja dva otoka, Luka je prošle godine u još jednom od rukavaca isplanirao da osnuje ribnjak....

I, ništa od toga. Sada, ovdje pored Lukinog mlina, ne da je opasno pregaziti vodu.

Ovdje, na Jotanovim otocima, pokraj Bihaća, "ekološkoga grada" opasno je okupati se u Uni; ukratko: opasno je živjeti.
Stoga, ako neko ima vezu sa Leonardom di Caprijem, neka mu javi da Luka, mlinar prodaje mlin i otoke svoga ćaće Jotana, za milion maraka. Momak je pravi, glumac, bogat je, ulaže u ekologiju i ovdje bi za malo para kupio minijaturna Plitvička jezera.

A ja? Da imam tu lovu, kupio bih otoke, napravio turistički kompleks, mini centrale, bazene, plaže i ribogojilišta, umjesto smradilišta.

Spasimo, dakle, Jotanove otoke i mlin na Uni !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Slike iz Kulen Vakufa i Martin Broda,BiH

2008-08-17T12:34:00.000-07:00

Slike su mi prilikom unošenja u blog nekamo pobjegle;
Hrmanj ili Rmanj manastir u Martin- Brodu, sada je
pravoslavni, a nekada katolički i sagrađen je
od strane plemića H(e)rman(j)a Celjskog.Kada je
grad Bihać 1592, zauzeo Hasan paša Predojević, svom
bratu Gavrilu, igumanu dao je manastir na brigu i čuvanje .
Ostrovica je grad sa desne, a Havala sa lijeve obale Une,
dok se treći (Kulen Vakuf ) nalazio na otoku, pored izvora
Ostrovice. Sve navedeno nalazi se u parku Una, kao jedna
turističko - povijesna cjelina - ansambl. Ovdje se ne smiju zaobići
ni Orašac, Klišević,Vranograč, Čovka i Bilaj kao stari gradovi i
svjedoci nemirne i ratničke prošlosti svih Krajišnika.

Una

2008-07-29T13:43:00.000-07:00

Hazim Alagić: Park ili nacionalno održiva tragedija?

Uvijek i iznova, tu na Buku, jedinstvena i neponovljiva, poput djevojke kojoj ljubav- život brane, sunovraćuje se Una u ponor, da uz neviđenu ljepotu i huk izvrši samoubojstvo. A kako i ne bi: jedna obala u jednoj, druga u drugoj državi. Pa ne zna rijeka a ni ljudi ovdašnji šta ih to spaja ili razdvaja, osim nevidljivih, na kartama povučenih linija.
Rotary-voz, jedna od rijetkih i dobro osmišljenih turističkih manifestacija, izuzetno skupih i stoga, kao i regata na Uni jednodnevna i jednom-godišnja, nosio me Unskom prugom do Martin-Broda, do prve kaskade, gdje opet kažu, utopila se djevojka Marta. Sanjala valjda strašan san: Unac betonom zajažen, kako Rmanj manastir i kula pod vodom potopljeni. I, kako god bilo, ne mogu oči da se napiju sve te ljepote, reče potomak starih bosanskih plemića, Skender Kulenović, pjesnik. Onih istih, što svoja imanja uvakufiše između Bilaja, Čovke i Havale sa jedne, i Ostrovice sa druge strane obala Une.
Povod za moje putovanje bio je procjena održivosti projekta netom proglašenog Nacionalnog parka Una, i posebno, promocija i razvoj zdravstvenog turizma, u budućnosti i njegovim okvirima.
Zemlja kakva je BiH, sa najmanje tri nacije iliti naroda, ni svoje parkove ne bi mogla nazivati – nacionalnim. Da ne bude svađe oko imena, nazvao bih ih međunarodnim, što su u stvari i bili, oduvijek.
Ne treba zaboraviti one dane pljačke prirodnih državnih resursa u ime istih tih zavađenih nacija tokom posljednjeg rata. Tako su i šume i balvani dok se ne izvezu u bescijenje, dobijali nacionalnost.
Već prvi utisci putovanja pobrkali su i ova razmišljanja o imenu nacionalnog parka. Teritorija mu je već toliko isparčana, rasprodana i preprodana, dobrim dijelom i novonaseljena, da se nit ideje, barem kod mene, počela trgati odmah nakon tunela u Ripču. Još se nije slegla prašina oko sukoba nekolicine „raftingaša“ koji su odavno odbacili vesla i privatizirali ovo međunarodno blago.